Collins o politici i sexu

Sletio sam u Zagreb, bio je utorak navecer. Svih ovih godina, kada god bih dolazio u Zagreb, osjecao sam kako mi srce igra, izdaleka bih zagledavao kroz prozorcic zrakoplova i ocekivao svjetla moga grada. Upijao bih svaki kilometar ceste od aerodroma, preko Novog Zagreba, Savske, putem kraj HNK, Ilicom do Britanca sa onim slatkim malim placom, pa onda uz krivudavi, strmi Pantovcak gdje bih obicno boravio kod Prijatelja tih par dana koje bih iz svog hekticnog rasporeda uspio izdvojiti za Zagreb.

Ovaj puta, dogodilo mi se nesto zbilja neobicno. Izostalo je iscekivanje, izostalo je uzbudjenje. Cavrljao sam s Prijateljem dok smo se vozili s aerodroma, kisa je padala, a ja sam razmisljao o tome kako sam u Dublinu ostavio suncano vrijeme. Bilo mi je nekako ravno, kao da se vozim kroz Munchen. Razmisljao sam o tome kako sam sve ove godine zivio tijelom u Dublinu, a dusom u Zagrebu, isto onako kako sam nekoc zivio tijelom u Zagrebu, a dusom u Osijeku. A tog dana, Zagreb je za mene bio samo mjesto u kojem cu prenociti.

Mislio sam kako bih zbog toga trebao biti melankolican, na isti onaj nacin na koji je covjek melankolican kada prekine ljubavu vezu, ali mi je zapravo bilo drago sto je Dublin konacno postao moj novi dom i u onom duhovnom smislu. Bilo mi je drago sto se vise ne razapinjem na kriz bolnog izbora izmedju mjesta u kojem sam nekada uzivao zivot i mjesta koje mi je podarilo posao kakav sam uvijek zelio. Vjerojatno sam ovog svog novonastalog stanja bio svjestan i bez pretjeranog razmisljanja, kada sam nedavno donio odluku da u Dublinu, nakon godina podstanarskog seljakanja, savijem vlastito gnijezdo i skrasim se na dulje vrijeme. Donijevsi tu odluku nasao sam mir koji sam tek sada zapravo otkrio.

Prosetao sam se ujutro do Trga, pojeo pirosku u pekari na staroj Vlaskoj, popio kavu pod repom bana Jelacica, popio dva Pelinkovca na Britancu sa dobrim prijateljem, bivsim kolegom iz vojnih dana. Bivsa buduca supruga je izgledala odlicno, zanosna plavusa sa plavim ocima i velikim grudima. Popili smo casu vina na Cvjetnom. Dvije godine zivota u Parizu ucinile su da danas odskace elegancijom od inace prilicno sredjenih zagrebackih frajlica. Ja sam, naprotiv, u Dublinu prestao polagati onoliko paznje na odjecu koliko sam poklanjao prije pod pritiskom zagrebacke 'modne scene' pred Charlijem i poceo se lezernije oblaciti. Life is not a long fucking catwalk, kako veli reklama za cipele Clarks. Usvojio sam onako irski 'bas me briga' stil, gornji dio dresa australske ragbi repke i prsluk bez rukava a la Predrag Raos na meni odskakali su od njene prijepodnevne poslovne toalete. Dobro, da je ona mene izvukla s posla u Dublinu i ja bih bio u odijelu, ali ipak: zar ragbi dres??? - veli ona. Prije godinu dana nesto smo pregovarali o ponovnom udruzivanju i cak se bili nesto i dogovorili, ali od toga nije bilo nista na kraju jer sam se ja ubrzo po povratku u Dublin zaljubio brzinom svjetlosti u moju drugu bivsu buducu suprugu i zakljucio kako je nasa romansa zbilja proslogodisnja sarma i da od njenog podgrijavanja moze samo nekom pozlit. Ipak, drago mi je kaj dobro zgleda i kaj konacno radi. Ima nekog frajera kojeg, veli, koristi za razgibavanje. Odlazimo li s godinama nepovratno u kurac? Nema vise onog suptilnog iscekivanja prvog erotskog susreta, a nema niti poigravanja srca od pogleda u zajednicku buducnost. Pojebat cemo se prije ili poslije pa onda bolje prije, a i prekinuti cemo prije ili poslije pa onda i to bolje prije, ali po mogucnosti nakon sto se pojebemo. Ne znam je i nam ovako bezosjecajnijima i racionalnijima bolje ili losije.

Zaputio sam se prema aerodromu razmisljajuci kako se nista nije promijenilo, a kako se zapravo sve promijenilo. Uzivao sam u mirisima i zvukovima Zagreba, ali to vise nije bilo ono isto punjenje baterija kao nekada prije povratka u pecalbu, vec samo prisjecanje na jedan prosli zivot.

Napustio sam koncept trazenja ljubavi moga zivota. To je jedan serijal obostranih razocaranja popracen kracim periodima beznadja i mariniranja u vinu i pivu. U konacnici ne vodi ama bas nigdje. Gledam neke svoje frrendove kaj su se mladi ozenili i mislim si 'vole li se oni ili je to nekakava glupa navika ili cak ignorancija?'. Da, ignorancija! Oni ne znaju za bolje. Oni se stovise niti ne pitaju postoji li bolje! Njihove veze i brakovi su sad vec nekakvi sporazumi koji ce se najvjerojatnije raspasti cim djeca napuste roditeljski dom, osim ako oboje nisu dovoljno ruzni da postanu svjesni da ih nitko drugi ne bu stel!

Od sada trazim zensku po specifikaciji. Mora bit visoka, sisata, plavusa, obrazovana, bogata i iz fine obitelji. Ne mora me volit, boli me kurac. Nas brak ce i onako sluziti samo za cistu biolosku reprodukciju i napredak u socijalnom i materijanom pogledu.

I ko za kurac, neki dan u avionu iz Begesa pored mene sjedne macka, a ja ostao paf onako oduzet ne zato sto je macka bila prelijepa, jer sam inace na takve pojave hladan, nego zato sto sam osjetio kako izmedju nas struje megavati sexualne energije. Od trena kad su nam se pogledi susreli htio sam je poljubiti, htio sam vidjeti kako se njene smedje oci sklapaju predamnom! Bila je iz Sapca i pitala me volim li narodnjake? Ja sam si mislio 'jebote promijenio bih vjeru za samo jedan jeb s tobom, a kamoli da ne bi slusao narodnjake', ali sam rekao 'pa kaj ja znam, bas i ne'. Ona je zapravo pocela razgovor, ja sam izbjegavao konverzaciju drkajuci nesto za posao po laptopu, djelomicno zato sto sam u Begesu zviznuo cevape s lukom, a i inace ne volim pricat sa ljudima u avionu jer koji ce mi kurac njihova zivotna prica kad ih vise nikad necu vidjeti. I tako smo mi cavrljali do Londona o raznoraznim glupostima. Mrzim avione i tijesna sjedala, ali dodir njene noge sa mojom (koji je mogla izbjeci da je htjela) bilo je jedno zaboravljeno senzualno iskustvo. Nesto kao kad si petanest, riba te uhvati za ruku, a ti zamalo ejakuliras. Jebote jesam mator, ona je 11 godina mladja! Jedanaest godina!! Trecina mog zivota i polovica njenog. Dao sam joj svoj e-mail uz opasku 'ako ti i decko ikad dodjete u Dublin.....'. Ovo 'i decko' morate dodati uvijek kako bi riba znala da postujete njenu vezu, jer ako misli da ne postujete njenu vezu onda ce vas prekriziti ko potencijalnog, a ribe vas uvijek promatraju ukao potencijalnog bez obzira kako nevjerojatna bila mogucnost veze. Posljednji put sam je vidio kad sam zamakao iza imigracijskog saltera, mahnula mi je i nasmijesila. Zbogom macko iz Sapca. Ti si vrhunska riba. Upravo onakava kakva se ne uklapa u gore definirani profil moje buduce zene. I upravo onakva kakvu zapravo trazim.

Elem! Citam dritov blog i u nevjerici sam sto drugi ljudi imaju iste probleme. Ostavila ga riba zato sto ju je previse volio. Pa isto to se meni desilo! Zavolio sam je toliko da je sad mrzim! Uopce joj se ne javljam, a kad se ona meni javi onda obavezno nesto serem da joj prisjedne. A javi mi se jer ju nasmijavam, odnosno prije sam ju nasmijavao. Tak se treba prekidat, a ne se jos godinu dana patit spikama tipa mi se volimo, al ne mozemo bit skupa. Odjebi! Drago ti je pricat sa mnom? Cool! Meni se drago jebati s tobom, a ako ti meni ne das sexa, ne dam ni ja tebi komunikaciju.

FT nije objavio moj odgovor uz objasnjenje da sam malo zakasnio sto je istina jer sam bio na putu i trebalo mi je desetak dana da ulovim vremena srocit odgovor. Medjutim, moj stari prijatelj dr. John Ray objavio ga je na svom blogu (http://ofint2.blogspot.com).

Sir, Professor Frances Stewart argues that economic inequality between the West and the Arab states is the root cause of terrorism.

While the overall outlook of an average Palestinian is gloomy, the overall outlook of an average Ethiopian or a Bangladeshi is not much better either. It is worse as a matter of fact. However, Bangladesh, Ethiopia, Albania and a number of other poor countries have remained virtually free of terrorists. On the other hand, Saudi Arabia, the homeland of the majority of 9/11 bombers, can hardly be considered a poor country. Although its economy has suffered decline in the last three decades, the current GDP per capita of Saudi Arabia measures up to those of the countries joining the EU in the upcoming weeks.

Besides, the alleged mastermind of global terrorism, Osama bin Laden, enjoyed a rather comfortable existence before he decided to venture into Afghani mountains. Had he been troubled with economic inequality, he could have considered giving his millions to the oppressed. People like Yasser Arafat or late Sheikh Yassin raised and spent millions of dollars on bombs, not on the welfare of their oppressed countrymen.

Obviously the global terrorism has a different agenda. Perhaps we should believe al Qaeda’s pamphlets proclaiming a holly war to the West and its values. Perhaps we should believe mister bin Laden when he says he wants us out of Saudi Arabia and other Muslim countries. Unfortunately, it appears that the recent upsurge of terrorism has a strong religious background.

So, what should the West do? Apart from undertaking the necessary security measures, the West should support liberalisation of rigid societies, regardless to whether they are based on a secular dictatorship or religious totalitarianism. History shows that liberalisation usually reduces economic inequality as well, which is a goal Professor Stewart certainly looks forward to.

Prenosim iz Financial Timesa otprije jedno mjesec dva. Klascni ljevicarski bullshit:


From Prof Frances Stewart.

Sir, Despite being an accomplished economist, Martin Wolf recommends
only military force and enhanced security as solutions to the current
terrorist threats ("Terrorism will thrive unless the world unites against
it", March 17). Yet the underlying causes of these threats are real economic
and political problems. Unless these are solved, security-cum-military
solutions can have only a short-lived and uncertain impact.

Economic inequality between Arab states and the west, between Muslims
and others, is large, persistent and generally growing both globally and
within countries. A dramatic case is Israel/Palestine comparison where
Israeli growth was 5 per cent a year over the 1990s and in Palestine incomes
per head fell by about 7.5 per cent a year.

The ratio in per capita incomes is about 12:1. This reflects a more
general situation: the growth in per capita incomes of Arab states was 0.3
per cent a year in 1975-1999 compared with 2.2 per cent for Organisation for
Economic Co-operation and Development countries, which, of course, had much
higher incomes to start with.

These inequalities are also to be seen in other dimensions of
well-being, such as infant mortality, education and so on. Moreover, it is a
question not only of horizontal inequality but also of poverty and,
particularly, unemployment, which provide a fertile ground for al-Qaeda's
mobilising support, as the Financial Times itself points out in the same
issue in discussing why Moroccans join the movement ("African connection
leaves Europe open to terrorism"). The Arab states have the highest rate of
male unemployment in the world.

These are the economic conditions underlying the conflict. Meanwhile,
the Israeli-Palestinian situation provides a hugely powerful political
impetus. Military and security policies do nothing to address these causes.

No amount of security, as recommended by Mr Wolf, will eliminate or
even significantly reduce the terrorist threat unless we also tackle these
root causes. Unfortunately, it seems that too many of the world's leaders
have adopted the military/security solution advocated by Mr Wolf, failing to
recognise the imperative to address these more fundamental issues.

Frances Stewart, Professor of Development Economics and Director of
the Centre for Research on Inequality, Human Security and Ethnicity,
University of Oxford, Oxford OX1 3UQ

Jednostavno sam izgubio inspiraciju da vam pisem sta se dogadjalo ostalih pet noci u Bahrainu. Jebiga, mogu pisat jedino kad patim, a ovu vecer se osjecam tak nekak smireno, a kad se osjecam smireno onda nisam ni konstruktivan ni destruktivan. Nista. Nula. Jedan moj stari prijatelj jednom rece kako su patnja i pogibelj motivatori za velika djela. Zanimljivo je kako okrutne kulture obicno rezultiraju zanimljivim artefaktima i uopce intrigantnim zivotnim stilom dok kulture ulture uljuljane u sigurnost i izobilje uglavnom smrtno dosadne. Uzmimo recimo Svicarsku, petsto godina demokracije i mira su urodile cime - satovima s kukavicom! Katastrofa! Neki dan citam u Timesu kak je neki tip u Svicarskoj zavrsio na sudu jer je, prema policiji, namjerno zgazio goluba. Uopce me ne cudi da ga je zgazio, tamo se i nema sta drugo raditi. Mada vele da je nocni zivot u Zurichu ludnica..............

P.S. Moram primjetiti kako su komentari odredjenog obozavatelja moga lika i djela misteriozno nestali. Autor ovog bloga naravno nema nista s tim. Zamolio bih ga da svoje ekstaze ubuduce zadrzi za intimu svoje kupaone.